Tako mi zore,

i deset noći

i parnog i neparnog,

i noći kada nastaje,

zar to pametnom zakletva nije?

Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj s narodom Ad uradio,

s Iremom, posjednicima stubova,

kojima slični nisu stvoreni,

i sa Semudom, koji su stijene u dolini klesali,

a i s faraonom, koji je vojsku imao,

koji su na Zemlji obijesni bili,

i smutnje na njoj umnožili,

pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio,

a Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.

A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: "Gospodar moj mene je počastvovao!"

A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: "Gospodar moj me je ponizio.”

A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,

i da se puki siromah nahrani - jedan drugoga ne podstičete,

a nasljedstvo pohlepno jedete

i imetak pretjerano volite.

Uistinu, kada Zemlja bude u komadiće zdrobljena,

i kada dođe Gospodar tvoj, a meleci budu sve red do reda,

i kada taj dan Džehennem bude primaknut, tada će se čovjek sjetiti - a rašta mu je sjećanje?!

i reći će: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!"

A Dan taj niko neće kao On kažnjavati,

i niko neće kao On u okove okivati.

A ti, o dušo smirena,

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i da zbog tebe zadovoljstvo bude,

pa uđi među robove Moje

i uđi u Džennet Moj!